Poznavanje prirode i društva: Balikova kruška u Baljkovici

Prije je sve bilo ljepše, govori ona pogleda uprtog u prostrano polje.
Moj otac je dole imao goleme njive. Po čitav dan se vrše pšenica, bere žito, kopa, čuva stoka. Polja puna naroda. Pjeva se, priča, smije, sve veselo i sve puno. Rad nikome nije smetao.
Krave smo čuvali još dok smo bili djeca. Pa se popnemo na Vis da donesemo vode, gore je bio bunar, ne znam ima li i danas… A kad dođe jesen, beru se jabuke, šljive, prave džemovi, suši, eh… Bilo je ljepše, neka priča šta god ko hoće, ali ta vremena se više nikada neće ponoviti…
Danas sve mahale puste, nigdje nikoga i nigdje ništa…


Uzdahne ona, zagledana u polja svoje mladosti, od koje je prošlo više od sedamdeset godina.
Ona slabo čuje, ali se odlično drži. Ima dovoljno životnog iskustva da je, u najmanju ruku pristojno, saslušati šta ima da kaže.

Tako je to, kada počnemo stariti neizostavno nam vremena koja su prošla sve bolje izgledaju, a kada sasvim ostarimo, eh, onda su vremena djetinjstva i mladosti nezamjenjiva i ne uporediva sa bilo kojim drugim.
Ovaj tekst, doduše, nema veze sa minulim vremenima… Ili ipak ima, možda i više nego što to želim priznati.

Baljkovica

Do sada nisam bio u Baljkovici. Ne bi znao reći ni gdje se tačno nalazi. I to je bio prvi, ali ne i jedini motiv odlaska, volim vidjeti mjesta u kojima nisam bio.
Pravac Baljkovica.
Na putu prema Zukićima čeka crveni seat. Mića je stigao iz Međeđe. Krademo vrijeme kao lopovi, jedva neki sat izdvojimo da trknemo na nama interesantna mjesta. Martovsko je popodne i pokasno je za bilo kakve šetnje ali, Mića tvrdi da nije daleko i da je pored puta, ne treba nam puno vremena, kaže.
Na kuli bi nas trebao čekati Mirsad Muhamedbegović, domaći čova koji odlično poznaje i teren i ljude.
Uskim putem kroz Zukiće idemo prema Baljkovici, i zaista, stižemo relativno brzo.
Na samom ulazu u malo mjesto sklonjeno od pogleda uzdiže se golema, bijela stijena koja dominira okolinom. Na toj stijeni je nekada bila manje poznata kula ili stari grad, srasla sa ambijentom, ravnodušna, tiha.

Selo u znaku kruške

Baljkovica je mahala presječena dejtonskom linijom. Nekad je pripadala Zvorniku, a danas je dio opštine Sapna. Saznajemo da tu danas živi jedva šezdesetak ljudi i da je većina stanovništva krenula trbuhom za kruhom.
Uskim putem se penjemo na vrh negdašnje kule. Odatle se prostire odličan pogled na okolinu.
Interesantni su toponimi u okolini: Mostina, neke njive se zovu Kruške, pa onda Šejnik, Kovačica, Čairi, Odžaci…
Lokalno stanovništvo govori da je Baljkovica dobila ime po nekakvim belegijama ali to nema realnog uporišta. H. Adem piše da je ipak riječ o nečemu drugom i da je vjerovatno ime ponijela po Balikovoj krušci. Stablu goleme, ogromne kruške koja je vrhom vezala za nebo, a stablom toliko da je to teško i zamisliti u današnja vrenema. Mene je podsjetila na ono golemo drvo iz Avatara, samo što je bila još veća…
Mirsad nas je sačekao na vrhu kule za koju je vezan djetinjstvom i kojoj svaki kamen poznaje. Potvrđuje da je u pitanju vjerovatno rijetko viđeno stablo kruške, koja je rađala, čijim plodovima su se sladila i djeca i odrasli, te je eto obilježila cio ovaj kraj.


Narodne predaje treba prihvatiti takve kakve jesu bez puno pokušaja utvrđivanja autentičnosti. Ta o toj krušci je jedna od takvih.
Da podsjetimo da Bali na turskom znači meden, a dosta krušaka su baš sočne i medene.
Sve to je bilo u davna pradavna vremena, možda baš ona kada je Bosnom vladala crna kraljica, ljudi bili golemi kao divovi, a drveće samo dolazilo pred kuću, kao što analizirajući stare predaje u svojoj knjizi Historijska usmena predanja u Bosni i Hercegovini kaže Vlajko Palavestra.
Kruške su inače dugovječno voće. Poznajem jednu jeribasmu koja me je kao dječaka hranila svojim slasnim plodovima. Tada je bila veoma stara. I danas me počasti i nimalo se nije promijenila od moga djetinjstva.
Kad je Balikova kruška oborena prostrla se po čitavom tom kraju svom svojom dužinom i širinom.
Jedno predanje veže se za Mađare i kralja Baliku trećeg, koji je, navodno na toj lokaciji boravio. Zapažaju ostatke suda, tamnica, crkve, štala…


Jedna priča, opet spominje Balibega gornjotuzlanskog koji je u Baljkovici imao svoj posjed…

Rasuto kamenje

Ono što je danas ostalo od kule nije puno. Mirsad govori da su odatle uzimali kamen kad god je zatrebalo. Gradile se kuće, kamen sa kule, štale, opet kula, putevi, uzmi sa kule, pa je dosta raznijeto i nestalo… Tragovi građevine još uvijek su vidljivi ali je očito da je kamen ugrađen u temlje Baljkovice.
Negdje 1978. godine je kula minirana da bi se odatle eksplatisao kamen potreban za nasipanje puta… A kažu i da su od tog kamena varili kreč, u krečanama u okolini…
Tako to kod nas ide…
Gradina Balikova kruška i sad, umatoč svemu što je kroz vrijeme krnilo i raznosilo ima kruškoliki oblik i to nije slušajno.
Ovaj kraj je bogat kruškama autohtonih vrsta. Pa tu imate: jeribasme, huseinbegovače, karamajlije, lisičarke, mišće, takiše, biogradske i brojne druge…

Legenda

Generacije koje su danas rasute na sve strane odrastale su na Balikovij gradini, igrali se po tom strmom kamenju raznih igara, a pamte da je Pašan jednom i pao sa dosta visoke stijene pa ga morali umotavati u ovčije kožice da ga izliječe.
Legenda kaže da kula unutar sebe, duboko u njedrima krije nemjerljivo blago koje do sada niko nije otkrio. Bilo je i onih koji su tražili i tražili, kopali i uporno pregledali golemu kulu i razgrtali kamen. Jesu li šta našli, niko ne zna, a svjedoci koji su slučajno nabasali na nekakav podzemni hodnik odavno su pod zemljom.

U blizini su trase biših karavanskih puteva, rasuti stećci koje je pojelo vrijeme, stari nišani, izvori sa vodom… Nedaleko od Baljkovice nalazi se dovište Orlić. Postoje realne pretpostavke da je u nekom vremenu i samo mjesto u i oko kule služilo za učenje kišne dove.
Mirsad je prosvijetni radnik i on osjeća neku vrstu duga prema mjestu i ljudima te pokušava istražiti, pronaći, dograditi rodoslove, sačuvati koješta iz ovog kraje sklonjenog od pogleda.
On je iz generacije onih koji su uz Balikovu krušku odrasli, i pamti priče koje se za nju vežu, spominje čak inekakav mač koji je navodno neki od dječaka tu pronašao.
Na kuli je inače pronađeno dosta grnčarije, dijelova posuđa, a pronađena je i iznimno interesantna narukvica za koju kažu da je iz vremena osmanlija ali se pretpostavlja da bi mogla biti i starija od toga…

Rasipanje ljudi

U povratku zastajemo pored magistralnog puta Tuzla-Zvornik…
Na lokalnoj autobuskoj stanici koja odavno nije lokalna svake večeri mladi ljudi sa spakovanim koferima čekaju bus za obećanu Zemlju. Odlaze takvim intenzitetom da neće imati ko ugasiti svijetlo. Odlaze, a za njima ostaju neke njihove Baljkovice, prazne, puste i bez sjećanja na mladost i vrijeme kada je sve bilo živo, kada se sijalo i žnjelo. Rasipaju se ko ono kamenje sa Kule, na sve strane i ugrađuju u neke druge temelje.
Oni očito žele da ostare u nekoj drugoj zemlji i imaju drugu vrstu sjećanja od one s početka priče.

Mehmed Đedović

Komentari