Dino Hamidović profesor tjelesnog koji radi nevjerovatne slike kistom i sprejom

Dino Hamidović, 34-godišnjak iz Tuzle, ljubav prema crtanju iskazuje na drugačiji način od onog na koji ste već navikli. Iako je svoj talenat za slikanje otkrio mnogo ranije, slikanjem se aktivnije počeo baviti nakon završetka Fakulteta za tjelesni odgoj i sport. Ovo zanimanje bilo mu je glavni izvor prihoda jedno vrijeme. Danas, kada je već profesor tjelesnog odgoja Dino se slikanjem bavi u slobodno vrijeme, a Tuzlaci ga jako dobro poznaju.

Kada se javila želja za ovom vrstom umjetnosti?

Jako rano, mislim još u osnovnoj školi, ali nisam toliko obraćao pažnju na to. Mada, sjećam se da sam svaku sliku sa sveske gdje su bili likovi iz crtanih filmova iscrtavao na papir u svesci. To se tada samo na tome završilo, ali poslije u srednjoj školi, kao tinejdžer, okrenuo sam se drugom smijeru, tačnije crtanju grafita. Prije 15 godina me jako fascinirala žena koju sam sreo na moru, a koja je sprejevima kojima sam ja radio grafite, crtala slike na papiru. Poslije toga 2008. godine na internetu sam ponovo vidio jednog čovjeka koji radi sa sprejevima i tad sam rekao ”ok, idem i ja probati”.

Možete li nam opisati kako su izgledali Vaši, da tako kažemo, stvaralački počeci?

U početku mi se činilo lagano. Kupio sam potrebni materijal i ostala pomagala koja sam vidio na internetu, a podrum je bilo moje prvo radno mjesto. U početku sam mislio da će to lako ići, ali mnogo truda i vremena sam proveo u podrumu dok iz tog podruma nije izašla jedna dobra slika. Sigurno sam godinu dana radio, vježbao, gledao na internetu i čitao sve vezano za slikanje sprejom. Ono što me i dalje drži u ovom poslu su pozitivni komentari ljudi, a i uporan sam.

Ko Vam daje najviše podrške u ovom poslu ?

Nakon godinu dana rada pokazao sam svoje radove prijateljima i oni su bili oduševljeni pa su me oni i nagovorili da izađem na trg u Tuzlu i da za vrijeme ljeta slikam. Moram priznati da u početku nisam to želio, ali shvativši da sam imao skoro sve pozitivne komentare i da je to posebna tehnika slikanja, odlučio sam izaći na trg i pokazati šta znam.U suštini, da nije bilo prijatelja kao najveće podrške, možda niko ne bi ni znao za mene i moj rad.

S obzirom da na ulicama Tuzle srećemo razne ljude sa različitim zanimanjem, kako su Tuzlaci prihvatili Vas?

Pa iskreno prvi put kada sam izašao u Tuzli bilo je kao da idem na strijeljanje jer smo mi veliki kritičari i bilo je pitanje šta će reći svijet i kako će reagovati. Međutim, iznenadio sam se jer su ljudi bili i više nego oduševljeni načinom na koji se to radi i šta se na kraju dobije. Onda je krenula navala portala koji su pisali o tome, a ja sam i dalje bio skeptičan. Na kraju krajeva stvarno sam dobijao samo lijepe riječi od publike, djece, starije i mlađe generacije, turista i ostale populacije.

Da li postoji mogućnost da Vam to postane primarni posao pored toga što ste profesor tjelesnog?

U početku kada nisam imao posao, to mi je bio jedini izvor prihoda i što sam više bio na trgu i ostali su imali više interesovanja za kupovinu. Moram priznati da mi je bilo draže kada dođem da slikam i oko mene se okupi nekoliko desetina ljudi i podrže me aplauzom, nego što sam razmišljao o prodaji i zaradi. Mada, to je sve sitna zarada, čisto da se vrtiš u krug.  Da li postoji mogućnost ? Hmm, pa i ne baš, u Bosni ne, ali negdje vani na moru to ide dosta dobro jer je to sezonski posao i radi se samo kada je ljeto i lijepo vrijeme. Sve u svemu ja sam bio zadovoljan i tim trenutnim jer sam radio ono što volim.

Sada se bavite i oslikavanjem na zidu. Pričajte nam kako je to počelo?

Kada sam već dobio kupce koji su uvijek imali pozitivne komentare i kada je već dosta njih čulo za mene i crtanje onda se to nastavljalo svako ljeto. Međutim, kada završi sezona pojedinci su me pitali da crtam po zidovima, da se bavim ukrašavanjem dječijih soba ili poslovnih prostora i drugih enterijera, što je meni bilo malo odbojno jer je druga tehnika crtanja. Mora se raditi četkicama, kombinovati boje, praviti nijanse. Ipak sam prihvatio.  Prvi crtež na toj podlozi uradio sam na molbu prijatelja da jednom dječaku na zidu naslikam lik iz crtanog filma.

Koji je najteži dio posla i kojom tehnikom sada više volite da radite?

Hmm.. Pa najteži dio posla je preslikavanje na zid, jer recimo sa isprintane slike sa interneta na A4 formatu, mora se preslikati na cijeli jedan zid koji je nekih tri-četiri metra visine. Sve mora biti simetrično i po mogućnosti identično, ali nakon par oslikanih zidova svaki naredni je bio bolji. Mogu reći da mi je draže raditi oslikavanje zidova iako treba mnogo više vremena i živaca i jer sam tu sam i sam sebe gledam a sam sebi sam najveći kritičar,a s druge strane jer mi je to bio i veći izazov.

Koliko je vremena potrebno za oslikavanje zida?

Slika se napravi za nekih četiri-pet minuta, dok je oslikavanje zida već zahtjevniji proces i druga tehnika. Skica sa papira da se prenese na zid, četkice u ruke, kombinacija boja, jupol i dipi ili boja za beton,zavisno šta se radi. Oslikavanje zida zna trajati tri-četiri sata, pa do 20 sati, sve zavisi od zahtjevnosti slike i njene veličine, jer ima neko ko hoće samo neki detalj na zidu u jednoj boji do onih koji hoće cijeli zid da se oslika.

Koja je vaša poruka za mlade?

Da ne posustaju u onome što žele jer ništa ne ide preko noći. Da ne obraćaju mnogo pažnju na okolinu a i da istraju u onome što ih čini sretnim i zadovoljnim.

Ukoliko niste čuli za Dinu možete posjetiti njegovu Facebook stranicu Dino Art  kao i njegov instagram profil Dino Art.

(Edina Rizvić)

Komentari