Isa Balkan: “Ljudi koji su me voljeli bili su mi inspiracija, umjetnost je bila moja zvijezda vodilja”

Isa Balkan rođen je 31.08.1993 godine u Istanbulu. Osnovnu školu završio je u Solini nakon toga Gimnaziju “Ismet Mujezinović” kao i Filozofski fakultet, Odsjek: razredna nastava u Tuzli. Isa nije poznat samo po pisanju, on radi u dvije škole, aktivno se bavi i fudbalom, te je cest gost u humanitarnim akcijama.


Jesu li počeci uvijek teški?

Mislim da na svako pitanje o čovjekovom životu priroda daje odgovor. Pa, tako i na ovo. Olako možemo da vidimo u rano proljeće još neobrađene njive, ali ubrzo nakon što čovjek uloži napore, posveti se tom polu, rastu i ambicije i očekivanja. Naravno, nekada krajem ljeta rezultat svega toga su prelijepi plodovi. Tako je sa svakim poslom, pa i pisanjem. Nikada nisam mogao ni slutiti dok sam pisao prve stihove da ću puniti neke sale, amfiteatre, biblioteke, školske holove ili pojavljivati se na lokalnim televizijama, gostovati u nekim mjestima u kojima do tada nisam bio… ili mozda gledati svoje ime na koricama knjiga koje stoje u izlogu neke knjižare. Nošen ljubavlju prema pisanoj riječi, drugarima koji su me podržavali dobio sam krila, želju i volju da nastavim dalje, te stvaram jos veća djela. Slagao bih ako bih rekao da je to teklo i žuborilo tek tako lijepo kao neka pitoma seoska rječica… Naravno da nije, ali nisam dozvolio da bilo šta manje važno uništi moje snove i ono što volim. Ljudi koji su me voljeli bili su mi inspiracija, umjetnost je bila moja zvijezda vodilja, a vjera u Boga snaga da se ne plašim teškoća i prepreka.

Šta je teže jednom piscu, da napiše početak ili da napiše kraj?

Najveća djela autorima dođu sama od sebe, u jednom dahu. Najčešće nisu ni svjesni šta su napisali. Početak pisanja je trenutak uzvišenosti, a kraj trenutak ponosa i slave… U ovom kontekstu riječi “teško” nema svoje mjesto.


Kako izgleda Vaš radni dan, odnosno da li imate određeno vrijeme kada pišete?

Moji radni dani zadnjih par mjeseci izgledaju tako što najmanje imam slobodnog vremena, odnosno vremena za spavanje i odmor. Radim u dvije škole, zatim idem na trening(jer još uvije se aktivno bavim i fudbalom), nakon toga radim na jednom istrživačkom radu i dvije nove knjige, koje bi uskoro trebale biti izdate. Svaki trenutak slobodnog vremena pokušavam da provedem sa svojom majkom ili mojim drugarima. Kada je u pitanju pisanje za to ne postoji određeno vrijeme. Nekada nešto napišem u putu, na odmoru u školi, ali najčešće pišem nakon ponoći kada sve utihne.

Pretpostavljam da Vam je knjiga najdraži poklon, možete li neku od njih izdvojiti?

Volim poklone koji imaju dušu i zato ne mogu samo jednu navesti… Navest ću nekoliko tih dragih poklona… Moja omiljena knjiga je “Mali princ”, pa ujedno to mi je bila jedna od najdražih hedija koje sam dobio. Zatim tu su još dvije jako drage knjige koje sam dobio, a koje moram spomenuti, to su “Alhemicar” i “Sulan Fatih – Opsada 1453”.

Šta vas motiviše da pišete?

Tematika mojih djela jeste ljubav, prijateljstvo, sanjarenje, vječna borba dobra i zla. Stihovi moje poezije najčešće odišu ljubavlju, kako ostvarenim, tako i neostvarenim ljubavnim pričama, empatijom, kao i drugim stvarima koje susrećemo svakodnevno u životu, a ne pridajemo im veliku pažnju. Nažalost takve stvari percipiramo tek kada ih više ne bude, tako je i sa ljudima, u romanu sam to oslikao ovako: “Dobijemo osjećaj bliskosti, kada osjetimo voljene osobe daljinu”. Imam potrebu i želim prenijeti svojim djelima poruke univerzalne vrijednosti, nadajući se da će jednom stihovi iz pjesama Homo Sapiens, Sa prve linije i Vjera je biti dobar odjeknuti kao što su nad nedužnim ljudima u dalekim državama odjeknuli zvukovi minobacača i pušaka. Nadam se da će ti stihovi doći do vodećih glava pogrešnih sistema i da ce istoimeni shvatiti da na tenku i rikverc postoji. Pored toga i sam naziv moje treće knjige Ja ne znam da umrem usko je vezan sa tematikom svake pjesme, jer moja ideologija glasi da svako ko voli, čini dobro, kazuje istinu i sanjari nikada neće umrijeti!

Kako uskladite posao i pisanje?

Malo je teže uskladiti, jer i jedno i drugo zahtjeva potpunu predanost-vrijeme. Svoj posao želim da obavljam časno, jer iskreno vjerujem da ćemo jednoga dana pred našim Stvoriteljom dgovarati za naš imetak i način na koji smo došli do njega. Za mene to znači da sam potpuno predan djeci kojoj predajem. Uskoro dolazi odmor, tako da ću se moći maksimalno posvetiti pisanoj riječi.

Kako dolazite na ideju za naslove?

Objavio sam četri knjige i na taj način se ljubiteljima pisane riječi predstavio kao pjesnik i romanopisac. Stvoritelj me počastio najprije uputom da budem jedan od onih koji rade dobro, ali i piše… Svoj rad i trud najprije sam krunisao 2012. godine knjigom pjesama “Kad su ruže posljednji put cvjetale”, knjiga nosi naziv po pjesmi koju sam posvetio rahmetli ocu. Godinu dana kasnije (2013) objavio sam drugu knjigu pod nazivom “Sjaj u tmini”, zatim 2015.g. knjigu “Ja ne znam da umrem”, a 2017.godine i roman “Doba uvelog cvijeća”. Svaki od naslova također nosi svoje poruke i nisu slučajno na koricama knjige. Odgovor a ovo pitanje ostavit ću Vama sa željom da pročitate moje knjige i saznate zašto su knjige dobile baš te nazive.

Pošto znamo da ste čest gost u humanitarnim akcijama, možete li nam nešto više o tome reći?

Činimo i pomažemo drugima u želji da i nama bude dobro, jer nikada ne znamo šta nas čeka. Od malih nogu u djeci, u ljudima, odnosno u nama samima razvija se empatija. Emptija za određena ljudska stanja. Trebamo biti oni koji čine dobro, koji pomažu, a sve to rade u tišini. Kao što sam kazao u jednom djelu: “Nebo koje ja znam, dobra dok činimo nikada nas neće izdati”.   Moj motiv je da postanem što bolji čovjek i da steknem na svakom koraku draga lica, koja će iskreno nasmiješiti kada me vide.

Razgovarala: Hasija Grbić

Komentari