Oči u oči s krvnikom

Bilo je rano proljeće 1992 godine. Divio  sam se prelijepim bojama, meni najdražeg godišnjeg doba, u avliji rodne kuće i prisiljavao na čitanje romana „Kozara“ mrmljajući sebi u bradu, kako lektire znaju biti naporne, posebno kad ih učenici ne biraju, a bile su obavezne iz izmišljenog srpsko-hrvatskog jezika.

Bilo je u njemu previše boli i patnje ljudi, ubistva, progoni, sve ono što ne bih želio nikome da se dogodi. Nisam tad mogao vjerovati da neko na pravdi Boga se ovako izloži patnji i torturi. Bilo bi mi mnogo draže da smo za lektire dobijali ljubavne romane i drame, ali…

Tada je u Jugoslaviji bilo neko čudno vrijeme. Bio sam učenik  Saobraćajne škole u Tuzli, star sedamnaest godina i nisam razumio to o čemu pričaju na televiziji, niti me to plaho zanimalo. Jedino što mi je bilo bitno je vidjeti Lejlu svaki dan, moju prvu ljubav koja je moj mali svijet.

Dvadeset i pet godina kasnije.

Holandija, Den Hag, 22.11.2017 godine.

Sjedim u sudnici Haškog tribunala, Međunarodnog krivičnog Suda za progon osoba odgovornih za najveća zlodjela i neljudski odnos onih koji su željeli podijeliti moju domovinu. U iščitavanju presude gledam se oči u oči s krvnikom.  Ponovno čujem pucanj teskog artiljeriskog oruđa, vrisak izranjavane djece na ulicama našeg grada, plač, bol i suze silovanih majki i sestara.

Vidim školske prijatelje s romanom u rukama, maloljetnike ubijene naredbom optuženog koji sjedi u sudnici ispred mene. Ranjenik sam Armije Republike Bosne i Hercegovine, šijem prostelne rane i lijepim otrgnute komada tijela, ustajem i idem dalje. Idem u nepoznati svijet i tražim Lejlu, izgubljenu ljubav, i vjerujem u ideju Bosne, po mjeri svakog njenog gradjanina. Dočekao sam pravdu, ako je ima na ovome svijetu, i slušam izricanje kazne:

Optuženi, general JNA, Ratko Mladić je osudjen za počinjeni genocid nad Bošnjacima u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti, progone, istrebljivanje, ubistva, deportcije, nehumana djela (prisilno premještanje) kršenje zakona ili običaja ratovanja, teroriziranje, protivpravne napade na civile i uzimanje taoca.

O njegovim zločinima neće nikad djeca čitati u knjigama za lektiru, jer u mojoj domovini isti (ne)ljudi čine zločine i pišu lektire.

/Autor je bivši pripadnik Armije RBiH, ranjavan dva puta, ali je dočekao trenutak da nekad osionog monstruma vidi poniženog/

Piše: Suad Bešlić
Preuzeto sa portala Senzor.ba

Komentari