Međunarodni dan bijelog štapa obilježava se u svijetu s ciljem podizanja svijesti građana o specifičnim potrebama slijepih i slabovidnih osoba, ali i obavezama zajednice prema njima. Nezadovoljavajući položaj slijepih osoba proizlazi iz otežanih mogućnosti zapošljavanja, prisutnosti diskriminacije i stigmatizacije, nedostatku ili nemogućnosti nabavke asistivnih pomagala.
U današnjem sve gušćem prometu, bijeli štap je pomagalo koje slijepima omogućava samostalno kretanje na poznatom terenu, ujedno je i prometni zaštitni znak slijepih osoba. Samostalno kretanje uz pomoć bijelog štapa svladava se usvajanjem osnovnih tehnika vještine korištenja štapa, osnovnih prometnih pravila te konfiguracije terena kojim će se osoba samostalno kretati. Bijeli štap je zapravo produžena ruka slijepe osobe, sve što je izvan dosega štapa je opasnost za osobu i velika nepoznanica.
Inicijativa za korištenje bijelog štapa kao zaštitnog znaka slijepih osoba u prometu pokrenuta je još 1930. godine, ali tek nakon Drugog svjetskog rata tzv. dugi bijeli štap počinje se primjenjivati kao pomagalo za kretanje slijepih. Dan bijelog štapa prvi puta se obilježava 1964. godine, a 15. oktobra 1996. godine kada je taj dan prerastao u Međunarodni dan slijepih.
Slijepe osobe i osobe oštećena vida treba poticati na korištenje novih tehnologija, a upravo asistivna tehnologija predstavlja interdisciplinarno područje koja se sastoji od sredstava, proizvoda, metodologije, strategije, prakse i usluga kojima je cilj promicanje funkcionalnosti za slijepe i slabovidne osobe.
Važne su prvenstveno iskoristivost, funkcionalnost, minimalizam, dizajn, ali i dostupnost tehnologije -primjerice elektronski ultrazvučni bijeli štap, govorni kuhinjski termometar, različite aplikacije za pametne telefone i računala, senzori, nosivi uređaj koji omogućuju da osjete svoju okolinu i kreću se sigurnije. Za slijepe i slabovidne osobe izuzetno je važna rehabilitacija.
Provodi se s ciljem osposobljavanja za izvršavanje svih radnji potrebnih za samostalno življenje, podiže nivo samostalnosti i sposobnosti sudjelovanja u aktivnostima svakodnevnog života. Neophodno je stalno praćenje potreba i problema slijepih osoba jer se uz svakodnevni napredak tehnologije i poboljšanja olakšava svakodnevica i unaprjeđuje kvaliteta njihovog života.
