Danas pored Tužilaštva BiH, još jedanaest tužilaštava u našoj zemlji radi na predmetima zločina počinjenih nad žrtvama svih nacionalnosti u svim krajevima zemlje u proteklom ratu. Do sada je izrečeno više od 290 presuda. Neke od njih oslobodile su osumnjičene krivice, ali je većina osuđujuća. Riječ je o izuzetno složenim krivičnim postupcima u kojima glavni pretresi nekada traju i po četiri godine, a u većini slučajeva sadrže izuzetno obimnu dokumentaciju, sa više od 200 materijalnih dokaza, a u toku glavnog pretresa u samo jednom predmetu bude ispitano i do 100 svjedoka. U proteklih 12 godina na hiljade svjedoka dalo je svoje iskaze našim tužiteljima i istražiteljima u predmetima ratnih zločina i na taj način pomoglo procesuiranju predmeta.
“Neki od svjedoka su nastanjeni u BiH, ali takođe mnogo njih se nalazi u inostranstvu, čak i u prekookeanskim zemljama i doista su trebali značajni napori da se oni pronađu i osigura njihovo svjedočenje u ovim vrlo osjetljivim predmetima. Takođe jedan broj osumnjičenih i optuženih osoba nalazi se u inostranstvu. U proteklom periodu poduzimane su intenzivne aktivnosti kako bi se osiguralo izručenje osumnjičenih i njihovo procesuiranje“, tvrdi Boris Grubešić, glasnogovornik Tužilaštva BiH.
Na taj način realizirana su izručenja osumnjičenih iz Srbije, Hrvatske, Španjolske, Rusije, SAD-a, Izraela, skandinavskih zemalja i drugih država.
Iako se čini da bh. pravosudnim institucijama dobro ide kako vrijeme odmiče sve je teže raditi u ovoj oblasti. Jer i pored najbolje volje tužilaca žrtve i svjedoci stare i umiru, a sve manje zločinaca je dostupno organima gonjenja. Novina u posljednjih nekoliko godina, koja uvijek iznova iznenadi tužitelje i ostavi ih u bezizlaznoj situaciji je nezainteresovanost svjedoka za istragu i odbijanje svjedočenja.
„Oni veoma često kao razlog znaju navesti da njih to ne interesuje više, da su započeli novi život u drugoj zemlji, da žele da zaborave rat, ne žele da se sjećaju rata i ne žele da svjedoče u postupku. Posebno je to evidentno znalo biti kada je osumnjičeni i optuženi iz istog mjesta iz kojeg je i svjedok, bez obzira što svjedok živi vani“ pojašnjava Emir Bakić, tužilac Kantonalnog tužilaštva Tuzla.
Na žalost ovaj izgovor ne koriste samo svjedoci koji danas žive u inostranstvu. Koriste ga i svjedoci koji su još uvijek u BiH, najčešće u slučajevima kada treba svjedočiti o silovanju.
„Na taj način svjedočenjem u postupku doveli bi sebe u neugodnu poziciju, pa čak i egzistenciju u porodici, saznale bi se neke činjenice koje žrtva nastoji da potisne i da formira novi život i ne želi te činjenice da upliće u svoj novi život“, tvrdi naš sagovornik.
Odustajanjem, svjedoci urušavaju sudske proces i otežavaju tužiteljima dokazati da je osoba osumnjičena u postupku zaista kriva za ubistvo, silovanje, mučenje ili nečovječno postupanje.
„Takav svjedok u svakom slučaju dovodi tužilaštvo u položaj gdje ima zavezane ruke i mi to često kažemo u praksi, dovedeni smo pred zid. Jer vi ako nemate iskaz žrtve, iskaz očevica koji je vido djelo počinjeno nad žrtvom u suštini se postavlja pitanje šta imate“, priča Bakić.
Predmeti ratnih zločina zasnivaju se isključivo na svjedočenjima, a bez svjedoka svaka istraga dovedena je u pitanje. Ove činjenice nerijetko oslobode optuženog i on se izvuče nekažnjeno. Zbog toga je iz godine u godinu sve manje optužujućih presuda u pretmetima ratnih zločina, a zatvorenost svjedoka indirektno je povezana i sa otkrivanjem masovnih grobnica, zbog čega će ove godine u Potočarima 11. jula na kolektivnoj dženaza biti ukopano najmanje žrtava do sada piše RTV Slon.