Masakr na Kapij poznat i kao “Zločin nad tuzlanskom mladošću” desio se 25. maja 1995. u Tuzli. U 20:55h sa Ozrena četničko-srpske horde su ispalile granatu, na šetalište Kapija u centru Tuzle, i usmrtile 71 osobu i ranile preko 200 osoba. Najmlađa žrtva je imala svega 3 godine. Do sada je za zločin pred prvostepenim sudom osuđen oficir Vojske Republike Srpske Novak Đukić na 25 godina zatvora.
Toga dana su poginuli: Dedović Razija, Brguljak Alma, Hasanović Senada, Ramić Fahrudin, Marinovic Pera, Mustačević Saban, Sarajlić Edhem, Beganović Adnan, Bakalović Asmir, Dušić Suzana, Ćerimovic Almasa, Dapa Amir, Duzel Amir, Kurtalić Vesna, Memić Edisa, Ćajić Sanja, Rekić Nedim, Vuković Mustafa, Hujdurović Adnan, Ahmetašević Edina, Mehinović Amira, Kantor Franc, Slijepčević Asim, Kalesić Sandro, Hodžić Edin, Borić Indira, Mehanović Sulejman, Kurbašić Damir, Tadić Ilinka, Nuhanović Selma, Mehmedović Edin, Šišić Nihad, Čekić Amir, Okanović Indira, Bošnjaković Ilvana, Alispahić Admir, Rosić Jasenko, Bojkić Damir, Mujić Samir, Rahmani Rajif, Jahić Almir, Bucuk Lejla, Mujabašić Azur, Vantić Azur, Abuismail Suzana, Hasičić Šemsa, Salamović Senahid, Marković Nenad, Hakić Hamdija, Stjepanović Petar, Alagić Elvis, Atiković Lejla, Šišić Armin, Ponjavić Rusmir, Hidanović Alem, Dedić Zada, Kurbegović Vanja, Stojčić Jelena, Hrustanović Hasa, Hadžić Ago, Čaušević Selma, Mujanović Nešet, Milić Adrijana, Cirak Samir, Fatušić Muri, Murselović Elvir, Saimović Adnan, Sarajlić Jasminka, te još četiri osobe koje nisu identificirane.
Danas kada se posljednji put opraštamo od zločinom ubijene mladosti Tuzle, od naših mladih građana čiji je put trebao značiti budućnost ove zemlje – teško je kazati riječ utjehe i sabura. Kako nazvati bol, tegobu, gorčinu i tugu koju osjećaju svi ljudi potošeni zločinačkim ubistvom naše djece. Kako nazvati suzu i grcaj – majke, oca, sestre, brata, djeda, nene, familije i prijatelja, ovu suzu u oku Tuzle i Bosne i Hercegovine.
Danas u Tuzli i suza postaje riječ, jer jedino se njome moze iskazati bol za mladim nasilno oduzetim životima naših bližnjih, sinova i kćeri, braće i sestara. Jedino ta iskrena suza danas može govoriti o smrti u našim srcima, o teškoj spoznaji da ćemo sutrašnji, prekosutrašnji i svaki drugi dan buditi se i biti-usamljeni za komad duše, dio srca, za jednu mladost i ljepše sutra. Djeci podarimo život, sate, dane, mjesece i godine roditeljske pažnje i ljubavi.Bdijemo nad njima, čuvamo ih kao zjenicu oka, kao svjetlost bez koje život nema smisla..Zar uopšte moze da se pojavi neko i da uz dupuštenje tzv. Čovječanstva uništi tu svjetlost jednog mladog života.? Zar je ikome dopušteno, zar iko smije i može da uzima pravo na život? Može, i to je ono što ovaj narod nikada nece zaboraviti i oprostiti. A ova bol ce stići svakog ko to pred Bogom zaslužuje! Tuzlanska zločinom ubijena mladosti, draga djeco, Vaši roditelji, sestre i braća, bližnji i prijatelji, Vaš grad i Vaša domovina danas se u neizmjernom bolu posljednji put opraštaju od Vas. Zajedno ste rasli, snivali iste snove, radovali se životu. Uz poštivanje iskrene želje Vaših roditelja, uz vjerovanje da bi to bila i Vaša želja: zajedno ćete počivati u miru. Na brdu sa kojeg se pruža pogled na Vaš grad, na Slanoj banji, gdje ste mnogi u šetnji sa roditeljima pravili svoje prve korake u životu – biće Vaše vječno počivalište.
Za mladost Tuzle i Bosne i Hercegovine, za mladost miroljubivog svijeta, Vaš vječni mir će biti vječna opomena i svjedočanstvo, nama koji ostajemo – zavjet i zakletva – da zlo mora biti uništeno.
(Historija.ba)
