KONTAKT
Početna Izdvojeno Tito, 43 godine od smrti i 43 godine na čelu KPJ

Tito, 43 godine od smrti i 43 godine na čelu KPJ

od redakcija

Četvrtog maja ove, 2023. godine, navršile su se točno četrdeset i tri godine od Titove smrti, a to je točno onoliki broj godina koliko je proveo na čelu Komunističke partije Jugoslavije, kasnije preimenovane i donekle ideološki prekodirane u Savez komunista Jugoslavije. To je strašno dug period i zapravo tek sada kada je od njegove smrti prošao isti broj godina koliko ih je proveo na čelu partije, možemo vidjeti koliko je to vremena. Od kojeg je četiri godine proveo u potpunoj ilegali, još četiri u teškoj partizanskoj borbi, što izravnoj, što diplomatskoj i potom čitavih trideset i pet godina na čelu realno najkompliciranije države u Europi.

“NI ŽIV, NI MRTAV, NI POMORAC”

O njemu je ispisano nekoliko biblioteka, snimljeno dokumentaraca dovoljno za arhivu prosječne kinoteke, njegova karijera i životni put su se temeljito razlikovali na način da je prošao apsolutno sve što jedan čovjek u životu može proći, bivajući na dnu i godinama ne znajući hoće li doživjeti sutrašnji dan, ali i živeći u neumjerenom luksuzu o kojem nije mogao ni sanjati dok je dizao štrajkove i izvlačio se sa Sutjeske.

Pri čemu u političkom smislu nije odživio nekoliko života samo po pitanju statusa u kojem se nalazio nego i u potpunoj dihotomiji između unutrašnjeg i vanjskopolitičkog života, budući da je godinama živio kao pomorac, provodeći mjesece na Galebu i u turnejama po nesvrstanim zemljama, dok se ostatak godine bavio kompleksnim unutrašnjim problemima. Štoviše, na malo koga bi se kao na njega mogla primijeniti ona krilatica, “ni živ, ni mrtav, ni pomorac”.

Jednako buran bio mu je i privatan život, kojih je također odživio nekoliko, s čitavim nizom žena i formiranih obitelji u različitim kontekstima.

Kad bismo pokušali samo napisati knjigu ili snimiti film o tome koliko je taj čovjek propješačio u životu, diljem Sovjetskog saveza, Europe i Jugoslavije, shvatili bismo da su te njegove šetnje bile intenzivnije od brojnih avanturističkih poduhvata razvikanih svjetskih putnika. Kad bismo opet krenuli pisati monografiju o silnim teorijama zavjere koje su se plele i još nastaju oko njegovog lika i djela, opet bismo shvatili da vjerovatno nema osobe o kojoj je toliko različitih teorija ispričano.

A opet, svakog čovjeka primarno određuju njegove strasti i ono što ga je istinski zanimalo i privlačilo kao individuu. Na tom pak polju, ako ostavimo po strani prvoloptašku i očitu strast koju je imao prema politici i ženama te krenemo dalje od toga, vidjet ćemo čovjeka koji svaku večer uživa u privatnim filmskim projekcijama, zatim nekoga tko ima nehumanu strast prema lovu na divlje životinje, tko voli luksuznu odjeću i automobile, ali i nekoga tko se vjerovatno najbolje u društvu osjećao družeći se s Krležom. Ta noć nakon Rezolucije Informbiroa, koju provodi zatvoren u vlaku s Krležom do jutra, možda je i najzanimljivija noć u cjelokupnoj historiji socijalističke Jugoslavije. A o njoj i o detaljima tog višesatnog razgovora praktično ništa ne znamo, osim da se dogodila. Imamo li u vidu da je, doduše tek jednokratno, ali sasvim sigurno intenzivno, proveo nekoliko sati u razgovoru s Ivanom Meštrovićem, ne bi bilo pretjerano reći da je bio jedini čovjek koji je do kraja proniknuo u tajne obiju Jugoslavija.

Treba li onda čuditi da je fascinacija njegovom ličnošću sveprisutna, bilo da je riječ o pozitivnoj ili o negativnoj formi fascinacije? Svakako je, Tesli unatoč, bio i ostao uvjerljivo najpoznatiji lik s ovih naših nesretnih prostora, koje je uostalom i pretežno obilježio.

I dok mu je život bio buran i filmski, projektirani kult ličnosti koji se oko njega stvarao bio je suštinski nepotreban i realno odbojan. Iako je kad danas promatram stvari iz dječje perspektive koje se sjećam, onaj moment u kojem sirene tog četvrtog maja potpuno zaustavljaju život u 15.05 i paraliziraju ulicu predstavljao jedno od najintenzivnijih iskustava u odrastanju. Savršeno ga je opisao Štulić u pjesmi Azre “E pa što”: “A onda Božje sirene zaustavljaju promet i semafori nastoje da svijetle što manje. Stranci, samo stranci koračaju ravno. I život se smiruje kao mlijeko u čaši. E pa što.”

USREĆILI SU MNOGE…

S današnjim odmakom shvaćam da su barem stariji trebali biti svjesni koliko je taj moment koji se ponavljao iz godine u godinu bio pompejanski, točno kao vulkanskom erupcijom zaustavljen život u momentu. Točno na način na koji će i biti zaustavljen vrlo brzo. Prvo sirenama pa granatama.

Tito, odnosno njegova vlast je usrećila mnoge ljude i generacije i izvela ih u moderno doba. Mnoge je također, iako je takvih bilo neusporedivo manje od onih prvih, i unesrećila. I problem je što se još uvijek na ovim prostorima odnosimo prema njegovom nasljeđu ovisno o tome kojoj grupi su pripadali naši preci, a nikako s odmakom i bez emocija.

To, međutim, pomalo postaje sve dalja prošlost, nakon koje će ostati lik jednog od najvećih pop-kulturnih simbola i čovjek koji je podignuo ustanak i s partizanima oslobodio zemlju.

Stoga konačno na pitanje tko je bio Tito osobno, možda najbliži odgovor glasi da je bio čovjek u bijelom ljetnom odijelu na tajnom zadatku, napet, a istovremeno opušten, neka vrsta autentičnog Jamesa Bonda. U društvenom smislu bio je radnik i revolucionar, a u povijesnom smislu ratnik i pobjednik, preživjeli s Neretve, Sutjeske i iz Drvara.

Što vrijeme bude više odmicalo, ljudi će više misliti da se radilo o strip-junaku, a ne o stvarnoj ličnosti, a na koncu će i biti dobro kad bude tako. Scenarij za taj strip, s posebnim naglaskom na završnu scenu svakako je Miroslav Krleža još odavno napisao, tog 4. maja 1980: “Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito preko – preko Romanije. Ode on na daleke nedogledne poljane narodne pjesme odakle kao da je i stigao.”

Piše: Dragan Markovina (Oslobođenje)

Možda vam se sviđa

logo

Infoplus je izvor informacija koji pokriva raznovrsne teme, pružajući čitateljima uvid u najnovije  događaje i društvene trendove. 

Izdvojeno

Najnovije

Infoplus Agencija – Sva prava zadržana.