ILI: Ima li sličnosti u kašnjenju masovnog koronavakcinisanja i stanja od prije tri decenije, kada je borba protiv agresije na BiH bila otežana zbog zabrane uvoza oružja?
Dok se ovih dana naš javni prostor šara mnoštvom raznih informacija (i dezinformacija) o tome u kojoj je fazi, gdje zapinje i kakvi su izgledi za to da u dogledno vrijeme napokon krene masovna imunizacija stanovništva protiv korone, nas, starije (uredno sortirane u rizičnu grupu), sjećanje nekako spontano vraća tridesetak godina u prošlost. Agresija na našu zemlju od 1992. do 1995. godine je bila bitno otežana embargom na oružje, čime smo dovedeni ne samo u krajnje neravnopravan položaj u odnosu na moćne agresore, već od “humanog i demokratskog” svijeta bezmalo osuđeni na propast. Tri decenije kasnije, opet smo izloženi agresiji, opet su nam životi ugroženi – ovog puta od korone, uz koliko-toliko olakšavajuću okolnost da je to globalna pošast.
RASPAD SISTEMA
No, nimalo olakšavajuće ili utješno nije to što poslovično, višemjesečno lutanje, neznanje i nesnalaženje naše vlasti u osiguravanju koronavakcine, silno podsjeća na embargo i na to da sve nas – namjerno ili zbog neznanja i nesposobnosti – bespotrebno čini žrtvama opstrukcije, ako ne i sabotaže i izloženim životnoj prijetnji ovog agresora. Informacije o crnom danku, koji korona bezdušno uzima, sve većem broju novozaraženih i, posebno, preminulih u martu i prvoj polovini aprila, o tome najbolje i najtragičnije kazuju. I, sve je jasnije, grubo potvrđuje asocijaciju na ratni embargo.
Da li zato što se, zaista, radi o sirovo politikantskom čerečenju i blokadi rada institucija vlasti, o neuvezanosti, nespremnosti na dogovor ili, jednostavno, o tome da fali znanja, vještine i spremnosti (volje), tek – u Federaciji BiH je hronična neizvjesnost u vezi s masovnim vakcinisanjem stanovništva, zaprijetila da dođe u fazu “prepuna čaša”. Dok nam iz Vijeća ministara stižu izjave o tome da se (najprije predsjedavajući) ne osjećaju odgovornim za to stanje, ministrica civilnih poslova nas “umiruje” tvrdnjom da će masovna vakcinacija početi krajem maja (?!), a lider SDA izjavi da će se prilike normalizovati za dva-tri mjeseca, dotle u federalnoj Vladi sve liči na klasičan raspad sistema. Informacije o narudžbi vakcina, dogovoru o kupovini i skoro svršenoj nabavci, sustižu jedna drugu, ali često se međusobno isključuju. Ništa nije jasno, osim podatka da u ovom času, u Federaciji vakcina – dobijenih isključivo donatorskim putem – nema ni za imunizaciju rizičnih grupa. O izvjesnosti masovne vakcinacije u dogledno vrijeme, ni govora…
Dakle, ozbiljne brane za zaustavljanje pandemije, kakva je jedino masovna vakcinacija, do daljnjeg nema. Vlada Federacije je rasformirala ad hoc tim za kupovinu vakcina i to prenijela na Zavod za javno zdravstvo. Pošto je, dakle, sve u vezi s osiguravanjem (kupovinom) potrebne količine vakcina – bilo koje vrste i s bilo koje adrese – doslovno “na dugom štapu”, ne iznenađuje reakcija javnosti. Pa je infektolog dr. Bakir Nakaš nedavno, u ime grupe građana, Tužilaštvu BiH podnio krivičnu prijavu protiv odgovornih u državnoj i federalnoj vlasti. Formirana je i inicijativa “Borba za život”, kojoj se pridružuje sve više ljudi, među kojima i oko pedeset profesora i saradnika Filozofskog fakulteta u Sarajevu. U otvorenom pismu “Zahtjev za život i dostojanstvo”, oni traže izvinjenje odgovornih za krizu (nesposobnost) i ostavke. I podvlače: to što vakcina nije nabavljena, krivična je odgovornost zbog nebrige za javno zdravlje.
JOŠ ĆEMO SE NAČEKATI…
I na drugim mjestima i u drugim oblicima, više nego opravdano nezadovoljstvo neizvjesnošću i komotnim odnosom prema nabavci vakcine protiv korone, i postoji i širi se. Uz osjećaj ugroženosti zdravlja svakog do nas, na to posebno utiču vijesti iz komšiluka i susjedstva i iz Evrope, u kojima se vlast – potpuno suprotno našoj – ponaša i odgovorno i ozbiljno, pokazujući praktično da se brine i da je se tiče ono što se zove osiguravanje uslova za zaštitu od korone.
Kako stvari sada stoje, mi ćemo se još načekati povoda i prilike u kojoj ćemo izraziti zadovoljstvo onim što vlast radi i pokazuje, brinući za naše zdravlje. U međuvremenu, iako to nije ni najmanje utješno, imaćemo ne samo osjećaj da je onima koji čine vlast – do nas stalo k’o do lanjskog snijega, već i ubijeđenost u to da su za aktuelni embargo na vakcinu, za razliku od ratnog na oružje za koji je odgovoran bio svijet, krivi isključivo naši vlastodršci. Oni koje smo mi birali i koje plaćamo, ali ni slučajno za to da nas drže pod ikakvim, a pogotovo ovakvim embargom.
