107
Juče je za Amilu Muratović bio veliki dan, koji bi mnogi poželjeli. Ne događa se tako često postići veliki uspjeh i biti proglašen učenikom generacije, a upravo to se desilo odlikašici svih razreda Amili Muratović-maturantici MSŠ Medicinska škola Živinice.
Poslije proglašenja za učenika generacije Mješovite srednje škole i primljenih nagrada i priznanja rekla je:
“Kada pohađate jednu od najuspješnijih obrazovnih ustanova na kantonu, svaki dan proveden u sticanju znanja se može smatrati velikim uspjehom, ali moram priznati da je meni pripala posebna čast, a to je da pred vama svima izkažem zadovoljstvo zbog postojanja medicinske škole u našoj općini.Upravo iz tog razloga, daću sebi slobodu da, kao nosilac titule učenice generacije, na takvoj prilici javno zahvalim našem direktoru, gospodinu Ramizu Glaviću, kao i njegovim saradnicima u lično ime, ali i u ime svih zdravstvenih profesionalaca koje će iznjedriti prva, kao i sve naredne generacije medicinske škole”.
Iz godine u godinu došla je i ona završna-četvrta godina, kada je Amila zakoračila među maturante. O sjećanjima na te godine kaže:
“Prije 4 godine, koraci do današnjeg dana su se činili dugim, nepredvidivim, pa možda i teškim. Još uvijek se sjećam dana kada sam,iako superodlikaš, drhtala pred papirom na oglasnoj ploči ove ustanove koji je odlučivao o tome da li sam primljena u prvo odjeljenje Medicinske škole u Živinicama. Zaista je velika čast biti danas na ovome mjestu, ostaviti iza sebe sve dobre ocjene, priznanja, nagrade i uživati u spoznaji da uspjeh zaista dolazi spontano, kada čovjek cijelog sebe da za ono što voli”.
Do svoje prve diplome Amila Muratović je došla poslije mnogo učenja i rada, ali ističe da ima još zaslužnih za njenu diplomu:
“Istina je da postoji mnogo diploma na kojima stoji moje ime, među njima i ova današnja, do sad najdraža, ali ja smatram da bi jednako ispravno bilo da, još većim i bolje naglašenim slovima pišu imena mojih roditelja, koji su u svaki moj uspjeh uključeni više nego ja sama, jer su mi, svojom vjerom u mene, davali snagu koja je bila dovoljna da sruši svaku prepreku koja bi se našla na putu do onoga što je najbolje za mene. Najveću zahvalnost dugujem upravo njima – za sve što je dobro u mome postojanju; za sreću koju ću doživjeti ako ikada, gledajući u njih, postanem i približno dobra osoba”.
Dug je spisak onih kojima se Amila željela zahvaliti za sve ove uspješne godine, pa smo ostavili prostora da to sve kaže, jer je zaslužila. Neko bi rekao da niko drugi nije zaslužan do on sam, a Amila priznanje mnogima za uspjeh koji je postigla:
“Ovu priliku bih iskoristila da se zahvalim kompletnom kolektivu JU MsŠ Živinice, kao i svojoj razrednoj prof. Selmi Beširović, koja nas je hrabro vodila kroz četiri godine dobrih i loših dana. Ja nekako odgovorno tvrdim da svako od nas u različitim uzrastima i profilima osoba pronalazi svoje dobre prijatelje, što osjeća konstantno, a bez da to možda ikad naglas izgovori. To su ljudi koji su uvijek tu za nas, ljudi koji nas nerijetko možda i iznenade svojom dobrotom i učine da se zapitamo kako smo ih zaslužili. Tako da veliku zahvalnost dugujem svojim iskrenim prijateljima i svojoj ekipi iz Crvenog križa općine Živinice, koja je uz mene srcem bila, kako na terenu, tako i kroz sve moje uspijehe i padove. Naravno da moja velika zahvalnost pripada svim nastavnicima i profesorima koji su davali sve od sebe za našu dobrobit, za jedino što nam ostaje na kraju svake priče, a to su naše znanje i sposobnosti. Ali bih morala da istaknem jednu veliku ljudsku individuu koju vi poznajete kao profesoricu bosanskog jezika i književnosti, a to je profesorica Samira Ramić, koja mi je pomogla da zajedno ostvarimo mnogo stvari na koje sam ponosna.
Prešutjela bih istinu kada bih rekla da, povod kojim vam se obraćam, u meni ne izaziva jedan splet najljepših emocija, među kojima nekako dominiraju radost – zbog svega čime sam u životu bogata i zahvalnost u nekoliko različitih verzija. Jedna od njih je i zahvalnost svim ljudima koji su i trenutkom prisustva u mom životu dali doprinos onome što jesam i na što sam danas ponosna, među kojima su možda i oni koji su ponekad sumnjali da se svaki moj uspjeh treba time nazvati. Bez obzira na sve, voljela bih da, od ove ljubavi koju osjećam zbog svih ljudi koji su danas sretni zbog mene i koji su svjedočili svakom trenutku moga truda, svi za sebe mogu uzeti jedan dio i spoznati da je u tome tajna svake sreće. Iskreno se nadam da ce titula, koju sa zadovoljatvom nosim, biti trag o mom radu i postojanju i onda kada mene više ne bude u ovoj ustanovi.
Voljela bih da se na mom primjeru prisjetimo da je uspjeh dosta subjektivna stvar – postoji samo onda kada smo istinski sretni u onome u čemu drugi vide naš napredak. Svojim kolegama bih poručila da uvijek vjeruju u sebe, jer uspijeh nije konačan, neuspijeh nije fatalan, hrabrost da se nastavi dalje je ono što se računa”.
Poželimo Amili nastavak uspješnog obrazovnog puta, na studijama, sve do osvajanja nove diplome-doktorice medicinskog fakulteta.
Šefik Gadžo (živinice.ba)
