Kolumna

Iskustvo nas uči da ne treba ad hoc vjerovati slatkim riječima koje dolaze iz beogradske političke kuhinje.  

I povjerenje i nepovjerenje se gradi na djelima, a ona, kad su beogradske političke ideje i projekti u pitanju, bar u zadnjih tridesetak godina, nikada nisu završili dobrim za one kojim su bili namjenjeni.

Samo što je Aleksandar Vučić, u Sjenici, razdjelio hrpe dobrih namjera namijenjenih, uglavnom bošnjačkom stanovništvu Sandžaka, u Priboju se iz grla njegove policije zaorila pjesma „Oj Pazaru novi Vukovaru, oj Sjenice nova Srebrenice…“.

Doduše, Vučić se odmah oglasio, ubjeđujući Bošnjake da je Srbija jednako njihova kao i njegova, nakon čega je, ne čekajući ni da svane, Novim Pazarom i drugim, gradovim Sandžaka, zatutnjao novi, divljački „pjevački zbor“ s arsenalom istih i gorih nacionalističkih pjesama punim prijetnji i uvreda namjenjenih tamošnjim Bošnjacima – muslimanima.

Sve je neodoljivo podsjetilo na nacionalističko divljanje  iz devedesetih godina i vrijeme kada je Slobodan Milošević svijetu odašiljao poruke o „mirnom rješenju jugoslovenske krize“, a istovremeno grupe koljača i ubica iz Srbije oštrilo noževe na putu za Vukovar, a potom za Bijeljinu, Zvornik, Višegrad, Foču, Prijedor… da bi na kraju stigli i u Srebrenicu. 

Aleksandar Vučić danas je boravio u Priboju. Došao je da kaže tamošnjem narodu, prije svega Bošnjacima i njihovim predstavnicima da je Srbija nezamisliva bez Bošnjaka.

Govor državnički, emotivan i da u bošnjačkom sjećanju, ne postoji  „rikverc“, vjerovatno  bi Vučić, već večeras, bio proglašen  „državnikom  budućnosti“.

Slušamo i ne vjerujemo. Ni traga onom Vučiću što je ciljao Sarajlije tokom agresije, onom što je prijetio „sto muslimana za jednu srpsku glavu“, onom što je ratnom zločincu Vojislavu Šešelju zanosio zločinački tur, ni onom..

Ali, sjećanje je problem.

I ne samo na Vučićevu, već na cjelokupnu prošlost srbijanskih politika i političara, uzmemo li samo posljednjih 30 godina.

Pa zar nije Slobodan Milošević u martu 1993. godine otišao u Prijepolje i zagrmio da će prevrnuti i nebo i zemlju da pronađe putnike otete iz voza u Štrpcima?! I, nastavio po starom.

Aleksandar Vučić, baš kao i Milošević prije 26 godina u Prijepolju, zbog „napetih međunacionalnih odnosa“, danas je u Priboju izgovorio mnogo nježnih riječi i ohrabrenja. I vratio se u Beograd očekujući aplauze i s jedne i sa druge strane Drine.

Riječ je o istom onom Vučiću u čijem krilu, svakodnevno gledamo Milorada Dodika, koji prijeti cjepanjem  Bosne i Hercegovine, a njen najmnogobrojniji narod, Bošnjake, klasifikuje kao vjersku skupinu.

Ustvari, riječ je o predsjedniku države Srbije čija je Vlada prije tri dana, prisustvujući obilježavanju neustavnog dana RS blagoslovila Dodikov secesionizam i borbu „za krst časni“.

Stoga su u pravu oni, koji nakon današnjeg Vučićevog gostovanja u Priboju, pitaju „koliko Vučića se izleglo i još uvijek liježe“ na političkoj matrici Slobodana Miloševića. 

I da ne zaboravim.

Podsjeti me prijatelj na jedan, skoro zaboravljeni dokument, pohranjen u haškim arhivima, sačinjen u Beogradu u februaru 1992. godine,  odnosno u vrijeme kad je Slobodan Milošević, uveliko privodio kraju pripreme svog genocidnog plana u Bosni i Hercegovini, a istovremeno svijetu lagao o svojoj posvećenosti miru.

Riječ je o „naređenju“ poslatom na adresu Željka Ražnjatovića Arkana „lično“, a potpisuje ga Blagoje Adžić načelnik Generalštaba JNA.

„Izvršiti prodor na liniji Bijeljina – Loznica – Višegrad,  pri čemu raseliti muslimansko stanovništvo, bez obzira na žrtve.

Bez obzira na žrtve zauzeti sve strateške objekte…“ i td, da bi naređenje završilo obavješću da će u slučaju potrebe „general Mladić brinuti za podršku „,Tigrovima“, „Vukovima s Vučjaka“ i „Belim orlovima“, kao i „podršku avijacije“.

Za one koji se ne sjećaju bilo je to skoro dva mjeseca prije zvaničnog početka agresije na BiH.

Sjećanje je, zaista, prijatelj za svako dobro, a za zlo, posebno.

(Almasa Hadžić politicki.ba)

Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz entiteta RS, Milorad Dodik, danas je, po ko zna koji put, obrukao i sebe i narod kojem pripada.

Vašarski performans koji je priredio u svom predsjedničkom kabinetu, uz arsenal pjesama koje, prije svega, slave primitivizam, pokazao je, svoje političko-državničke domete tipične za predstavnike opančarskih političkih „elita“, a kakakve su se, eto, na njihovu nesreću, izborom Dodika, zalomile srpskom narodu u BiH u 21. vijeku.

Najavio je Dodik da će u ponedjeljak, to jest danas, u svoj kabinet dovesti muzikanta da malo „zapjevaju i provesele se“, svojim nacionalizmom, primitivizmom i mržnjom zatrovanim mozgom predviđajući valjda da bude „dočekan“ kako se takvi dočekuju po seoskim vašarima i koridama.

Prognoze su mu, pokazalo se, bile pogrešne.

Od priželjkovanog incidenta poznatijeg kao „srpski svat“, nije bilo ništa jer ni na njega ni na njegovog „svirača“ kao i one koji su im držali tercu u Predsjedništvu, niko nije pogledao k’o na smrdljiv sir.

Odsvirao je i otpjevao svoje, medijima razdjelio uradak koji su snimili  njegovi unaprijed pripremljeni kabinetski klovnovi i, napustio kabinet potpuno neobavljena posla.

Ponižen, prezren, ali, prvenstveno, ismijan od svakog ko imalo drži do kućnog reda, građanske i političke kulture.

Milorad Dodik čini sve da svojim ponašanjem izazove incident za koji bi okrivio „političko  Sarajevo“, „muslimane“ i „srpske poturice“ u institucijama BiH.

Incident bi mu, po ugledu na zločinca Radovana Karadžića, dobro došao da mobilizira svoje podanike i krene u pravljenje vlastite gubernije u državi u kojoj živi, a u kojoj bi on bio tužilac, sudija, poreski izvršitej, prvi pendrek i posljednji potpisnik rješenja o otimanju, prisvajanju, harčenju svega što je državno i narodno.   .

Ne treba podcjenjivati namjere Milorada Dodika, a još manje vjerovati njegovim pričama o miru u BiH i ljepoti življenja u entitetu RS.

Laž i obmana, oduvijek su bili njegovo glavno političo oruđe.

Dok se danas pjesmom kako ga je „rodila majka Srpkinja“ umiljavao srpskim majkama (valjda i on kao i Karadžić, unaprijed, računa na glave njihovih sinova!), istovremeno je entitet kojim gazduje bio vodeći u svijetu po smrtnosti od COVID infekcije.

Današnja svirka u Predsjedništvu BiH, sigurno, nije kraj Dodikovih bahanalija.

Vrijeme je da saznamo jesu li te bahanalije svojim pečatom, ranije, ovjerili Uredi visokog predstavnika i Evropske  komisije u BiH, a i ambasade vodećih svjetskih sila u našoj zemlji.

Akmasa Hadžić (Politički.ba)

Predsjedniku SNSD-a je jasno da su Oružane snage BiH najtvrđi orah u razbijanju države, ali pogrešno misli da bi ih se moglo ukinuti na temelju odluke Narodne skupštine RS-a, jer je vojska u nadležnosti BiH

Lider SNSD-a Milorad Dodik definitivno je čovjek apsurda, što potvrđuje i odnosom prema Oružanim snagama Bosne i Hercegovine koje godinama omalovažava, a nakon što je prolongirana vježba sa Vojskom Srbije pokazuje izvjesni interes prema tim snagama. Ako je neko, možda, pomislio da je bio razočaran zbog toga što deklarirana Bataljonska grupa lake pješadije OSBiH neće biti na bilateralnoj vježbi na Manjači, onda se prevario, budući da njemu nije stalo do vojske čiji je jedan od vrhovnih zapovjednika, nego do one srbijanske. On u proteklom periodu nije propustio nijedan manevar VS-a – od Peštera na jugu, preko Pasuljanskih livada, do Deliblatske pješčare na sjeveru Srbije – hvaleći naoružanost i sposobnost te vojske uz nedržavničku opasku da ta vojska štiti i sve Srbe u regiji.

KOJA KORIST?

Poslije svih reagiranja na odgodu ove vježbe, izgleda da je ona u ovom trenutku više trebala Vojsci Srbije, nego Oružanim snagama BiH jer je oficijelni Beograd takvom manifestacijom zajedništva pokušao da relaksira odnose dviju država koji su na najnižoj razini u posljednjih 20-ak godina. Ovaj međudržavni debalans prouzročila je Republika Srbija sklapajući poslove sa Republikom Srpskom kao da država Bosna i Hercegovina, čiji je RS jedan od entiteta, i ne postoji, pa se ne mora ništa pitati iz njene nadležnosti. Dajući sebi pravo da po svom nahođenju hapsi, optužuje i sudi bh. državljanima za navodne ratne zločine u BiH, Srbija derogira naše pravosuđe, ponaša se nediplomatski i izaziva recipročne mjere kao što je bila ona o privremenom povlačenju ambasadorice BiH iz Beograda. S druge strane, ambasador Srbije u BiH odbio je da se odazove pozivu predsjedavajućeg Predsjedništva BiH na razgovor i time sebi zatvorio vrata ovog državnog organa.

Republika Srbija zvanično podržava suverenitet BiH, ali koja korist od tog verbalizma, jer kad god se Milorad Dodik vrati iz privatne posjete Beogradu, sve žešće naglašava da će se Republika Srpska otcijepiti od BiH i biti samostalna država uz poznati refren o vraćanju na izvorni Dejtonski sporazum i oduzimanje suglasnosti na nadležnosti koje je Narodna skupština entiteta prenijela na državu. Može se ta suglasnost i uskratiti, ali odluka o formiranju Oružanih snaga BiH, Agencije za neizravno oporezivanje i pravosudnih organa donesena je u Parlamentarnoj skupštini BiH, pa se jedino na toj razini može i razgovarati o eventualnom vraćanju bilo kakvih ovlasti entitetima. Dodik traži nemoguće budući da je rad pomenutih državnih organa reguliran zakonima koje su usvojili Zastupnički i Dom naroda PSBiH uz sudjelovanje zastupnika i izaslanika iz RS-a. Ukoliko bi se uopće pokrenulo pitanje vraćanja tih nadležnosti, trebalo bi osigurati većinu u ovim domovima, a teško da bi se do nje moglo doći.

Izvjesno je da je Dodikova namjera ukidanje Oružanih snaga BiH, budući da je vojska, kao multietnička institucija, po mnogim mišljenjima, najtvrđi orah u razbijanju države. Oko 3.500 vojnika Srba stupajući u profesionalnu vojnu službu položilo je zakletvu svojoj domovini Bosni i Hercegovini, kao što su to učinile i njihove kolege Bošnjaci i Hrvati, i teško je vjerovati da bi se vojska, u određenom kriznom trenutku, mogla raspasti po nacionalnim šavovima na tri dijela. Stupanj zajedništva u vojničkim redovima mnogo je viši nego što se to u javnosti zna, a ta kohezija se najbolje manifestira u našim formacijama koje odlaze u mirovne misije u kojima su pripadnici svih nacija. Pretežna većina u kasarnama misli da je ovo što radi Milorad Dodik opasna politička avantura u kojoj vojska ne želi sudjelovati. Doduše, Dodik bi htio entitetsku vojsku, pa je policiju u određenoj mjeri militarizirao, ali bi morao znati da bi stvaranje paravojske u RS-u bilo nezakonito i da ne bi moglo proći bez posljedica.

NEMA POVRATKA

Tokom 2005. kao novinar bio sam na nekim sjednicama Komisije za reformu odbrane BiH, čiji je jedan kopredsjedavajući bio američki diplomata Raffi Gregorian, a drugi Nikola Radovanović iz RS-a, i uvjerio se u to koliko se truda uložilo u formiranje Oružanih snaga BiH kako bi se ta reforma nastavila u zajedničkoj vojsci. Tada je prvi ministar odbrane bio Radovanović (koji je sada u biznisu), a načelnik Zajedničkog zapovjedništva OS-a postao je Sifet Podžić, koji je sada na čelu MO. Tada posijano sjeme dobro se primilo, a reforma vojske najbolja je od svih reformi u državi i osnova našeg približavanja NATO-u. Stoga, kad se radi o vojsci, ma koliko to neko želio, nema povratka na stanje prije 2005. godine, a što se tiče Milorada Dodika, vrijeme je da se Republika Srpska, ako želi zadržati entitetski status, spašava od njegove političke megalomanije.

Oslobođenje (Đuro Kozar)