Da su se Amerikanci, recimo to u normandijskim terminima, iskrcali u Bosni 1992, rat možda ne bi brzo stao, ali ne bi ni trajao do 1995. i bio onakav kakav je bio
Ne samo ove nego svake godišnjice genocida u Srebrenici pitam se, a ne vidim da to nekog drugog posebno brine: zašto su vodeće sile NATO-pakta poslale oficire i vojnike malih ili marginalnih zemalja da izlažu opasnosti svoje živote na teškim, neuralgičnim tačkama bosanskog ratišta, a za sebe rezervisale mirnija i komfornija područja Bosne? Tako su Holanđane iz snaga UNPROFOR-a smjestili u Srebrenicu, a bataljon iz Bangladeša u Bihać. Francuski general Morillon sjedio je u sarajevskom Klubu delegata, Britanci se razbaškarili po srednjoj Bosni, a kanadski general McKenzie štitio Sarajevski aerodrom iz kafana u Vogošći.
DOBIĆE ČAK I SPOMENIK
O ulozi velikih sila u tom ratu napisane su knjige i knjige, a o njihovom uticaju na sudbinu namijenjenu enklavama istočne Bosne najautentičnija je ona književnice i novinarke Florence Hartmann “Krv realpolitike, afera Srebrenica”. I za nju je moje pitanje bilo od marginalnog značaja, a doduše, da sam je upitao kad je predstavljala knjigu u Sarajevu, možda bismo se našli na sličnim koordinatama. O držanju holandskih snaga UNPROFOR-a u Srebrenici pred čijim je očima izvršen genocid rečeno je sve, ili gotovo sve. O bataljonu Bangladeša gotovo ništa, osim da je UN tamo ostavljen u rukama malog i jadno naoružanog kontingenta od 1.200 vojnika i oficira te mnogoljudne azijske zemlje. Bihać je takođe bio izložen genocidnoj prijetnji kakvu su doživjeli drugi gradovi Bosanske krajine, ali se spasio što svojim geografskim položajem i blizinom Hrvatske, a ne Srbije, ali najviše odbranom korpusa Armije BiH pod komandom generala Dudakovića. Tako da su oficiri iz Bangladeša bili od holandskih kolega iz Srebrenice sretniji – ako se u srebreničkom stanju moglo išta nazvati sretnim – a njihovom bataljonu će usred Bihaća biti čak podignut spomenik.
Bihać je, a Goražde još više, primjer odnosa i ponašanja evroatlantske alijanse koja je bila pozvana da spriječi i zaustavi rat protiv Bosne i Hercegovine. I koja bi to i učinila da su joj na čelu država koje su o tome odlučivale, kao i na čelu Ujedinjenih nacija, bili drugi ljudi i vodile se drukčije politike. UN je vodio generalni sekretar Boutros Boutros-Ghali, a njegove mirovne snage na terenu generali najuticajnijih članica NATO-a, Francuz Philippe Morillon i Britanac Michael Rose. Prvi je slušao svog predsjednika Mitteranda, a drugi premijera Mayora. Prvi je dobio čin kao zaslugu za gušenje alžirske revolucije. Kad je stigao u Sarajevo, hvalio mi se da dobro poznaje Bosnu iz Andrićeve “Na Drini ćuprije”, koju je držao u ruci. Generala Rosea nisam sreo, ali historičar Noel Malcolm kaže da je bio šokiran obimom neznanja koji je pokazao i da je njegovo uvjerenje bilo da se radi o ratu “koji se vodi s potpuno jednakih moralnih polazišta”. A šta da se kaže o Boutrosu Ghaliju što se nije znalo? Bilo mi je žao posmatrati smrknuto lice Alije Izetbegovića kad mu je, u sjedištu UN-a u New Yorku, dok smo s njim sjedili na nekom kauču pred novinarima i kamerama, sasvim ozbiljno rekao: “Prestanite ofanzivu protiv Srba na Igmanu, molim vas, ne znate vi kakve oni snage imaju”. Odšutjeli smo, ali mi je bilo došlo ono što u takvim trenucima dođe čovjeku da mu mozak više ne radi, pa uradi nešto zbog čega se kaje u zatvoru.
Ono što je čitavu operaciju NATO-a u Bosni činilo složenijom, nedjelotvornom, čak i smušenom, bilo je odsustvo američkih kopnenih snaga na terenu. Da su se Amerikanci, recimo to u normandijskim terminima, iskrcali u Bosni 1992, rat možda ne bi brzo stao, ali ne bi ni trajao do 1995. i bio onakav kakav je bio. Cyrus Vance je došao u Sarajevo kad je rat u Hrvatskoj zaustavljen, a u Makedoniji nije ni izbijao. Za vrijeme razgovora u Predsjedništvu sam mu rekao da nas Milošević ne bi smio napasti kad bi Amerikanci došli samo s nekoliko stotina vojnika, kao što su učinili u Makedoniji. S nokta je odbio takvu mogućnost. Ustvari, u Bijeloj kući je već bila donesena odluka da SAD ne šalju u BiH kopnene snage, kako ne bi ginuli njihovi marinci kao u Libanu, Somaliji ili još ne zaboravljenom Vijetnamu. Kopnene operacije prepustili su NATO-paktu, a SAD ostavile mogućnost da djeluju iz zraka, što su i učinile, ali prekasno. Anthony Lake, savjetnik predsjednika Clintona za nacionalnu sigurnost, kasnije će reći da im je odbijanje da se ukine embargo na isporuke oružja Bosni bila “užasna odluka”, ali je suprotna mogla imati “pogubne posljedice po naše odnose sa saveznicima unutar NATO-a”. Jer, “zategnutosti u alijansi oko Bosne već su bile gore od onih što ih je 1956. među saveznicima izazvala kriza u Sueckom kanalu”.
Od devet drugih članica NATO-a koje su imale kopnene trupe u UNPROFOR-u, za sve se odluke pitalo francuske i britanske generale koji su se trudili da ne ginu njihovi vojnici. Bilo im je svejedno za živote “lokalnog stanovništva”, samo da se rat ne širi iz BiH. Tako je Mladićevim vojnicima otvoren oklopnjak da ubiju Hakiju Turajlića dok se generala Morillona nije moglo dobiti da ih zaustavi. Kad sam ga tih kao puška napetih minuta tražio telefonom, rekli su mi da nije dostupan, da je negdje “izvan Sarajeva”. Tako elitne britanske snage u centralnoj Bosni nisu zaustavile bošnjačko-hrvatski sukob, a za masakr u Ahmićima prije njih je saznao reporter BBC-a Martin Bell. Tako se dogodila i Srebrenica.
BRITANSKA I FRANCUSKA SKLONOST PREMA SRBIMA
Iz komentara na memoare generala Michaela Rosea, ciničnog naslova “Borba za mir”, vidi se kako je on shvatao svoju ulogu komandanta snaga UN-a kad 1994. godine nije htio da spriječi napade Mladićevih snaga na Bihać i opsadu Goražda. Tadašnji američki ambasador u NATO-u Robert Hunter kaže: “Sjećam se sastanka Vijeća NATO-a održanog na američki praznik Dan zahvalnosti, tokom kojega smo pokušali dobiti britansku i francusku podršku za zračne udare oko Bihaća. Nismo uspjeli. Jednostavno, nije išlo!” A američki general George Joulwan veli za Goražde: “Rose je dopustio selektivno povlačenje teškog srpskog oružja. Prednost srpske strane u teškom naoružanju u odnosu na bosansku, u to se vrijeme procjenjivala na 50:1”. Sjajni dopisnik New York Timesa Roger Cohen, koji je izvještavao iz Bosne, opet, tvrdi da se “sve vrijeme održala britanska i francuska sklonost prema Srbima, stvorena ranije u vezi s događajima iz Prvog svjetskog rata i nekim mitovima iz Drugog svjetskog rata”, kako je general Rose smatrao da “mora imati isti odnos prema Karadžiću i njemu odanim Srbima kao prema bosanskoj vladi”, pa zaključuje: “Gledano na duže vrijeme, taj je pristup produžio rat i ubrzao razbijanje Bosne”.
O tome šta je general Rose činio oko Goražda mnogo bolje znaju generali Armije BiH, poput Goraždanina Mustafe Polutka, a meni kao njegovom zemljaku i rođaku ostaje da pokušam odgovoriti na pitanje iz naslova ovog teksta: čini mi se da je i to spadalo u bogati moralni arsenal velikih prema malim zemljama ili manjinskim zajednicama u svim velikim krizama i ratovima, pa i onom koji se 1990-ih godina vodio protiv nezavisne Bosne i Hercegovine.
Piše: Hajrudin Somun (Oslobođenje)
