Kroz priču o hrastu, zapravo je moguće vratiti turbulentna vremena doline Spreče, kojima je to drvo svjedočilo. Ranjavale ga granate, lomili vjetrovi, dočekivale suše, a ni ljudi nisu štedjeli, a on unatoč svemu preživio i raširio se, ako da kaže: još sam tu…
Ima ih više i sva su za čuđenje, sva su na neki način preživjela zahvaljujući mudrosti ranijih generacija, golemih stabala, usamljenih stećaka, malih čuda koja nas okrežuju, a koja mi ne vidimo bez obzira što nemamo problema sa vidom.
Jedan golemi hrast žilama je srastao sa tlom na Prnjavorskom polju, nedaleko od Kalesije, na imanju Sejfe Softića.
Ta zemlja je u posjedu Softića već negdje oko 150 godina, a preme nekim podacima ranije je bila kmetska zadruga kojoj je pripadala. Svi su oni pomalo zaslužni što je stablo tu gdje jeste i što je još uvijek živo.
Neka raste
Stručna lica su na osnovu mjerenja, debljine i drugih faktora procijenila starost na minimum 400 godina.
Obim hrasta je oko 9 metara. Procijenjena vrijednost kao kvalitetnog trupca takođe od strane stručnih lica je na nekih 40 hiljada maraka što nije malo.
Unatoč tome što bi mogao dobro zaraditi Sejfo je kategoričan po pitanju sječe:
– Kad su ga toliko godina unazad sačuvali svi moji, a bilo im je i teže i gore nego meni danas, nisam rad da mu ja budem dželat i ne daj Bože posječem ga da bi zaradio. Nisu novci sve u životu, a drvo ne može pobjeći od našeg divljanja i želje da sve dokusurimo i sataremo.
Kaže Softići dodaje:
– Neka ga, neka raste, jer on, ako ćemo pravo i nije samo moj. Najlakše je dokusuriti. Mi se počesto ponašamo kao da sve počinje i završava sa nama. Svemu bi da oduzmemo život. Da su se tako ponašale generacija prije nas ništa pod nebom ne bi imali…
Hrast se nalazi oko 3 kilometra od centra u Sprečkom polju i do njega se dolazi dijelom asfaltom a dijelom tvrdim makadamskim putem.
Inače je u pitanju zemljište bogato vodom, a hrast baš takvu voli. Vjerovatno je zahvaljujući dovoljnoj količini vlage opstao i porastao kao div. Njegove vene su goleme i kroz njih stalno cirkuliše velika količina vode koji povlači iz tla.
U pitanju je drvo koje je izuzetno korisno i mnogo doprinosi eko sustavu.
U blizini je pčelinjak, njive su uzorane, ograđene. Sejfu svaka međa veže za neko sjećanje. Pored jednog panja mu je umro otac.
Podnožje Visa, ptice su vesele i raduju se lijepom danu. Te njive su prnjavorske: Mujkića, Gazibegovića, Softića. Nekada su hranile porodice, dajući rodne godine i goleme količine žita i pšenice, danas se to proredilo. Ta polja nisu oduzeta u vrijeme sakaćenja ovoga kraja 66. godine, i oduzimanja ogromnih površina od strane države sa ciljem ukrupnjivanja i formiranja poljoprivrednog dobra Spreča.
Pomislim da bi tako izgledala kompletna Dolina Spreče da je zemljište ostalo u vlasništvu ljudi iz ovoga kraja. Sve bi drugačije bilo. Taj događaj zaista je osakatio i unazadio kompletnu oblast.
Oduzimanje zemlje
Na tom mjestu hrastove šume nisu rijetkost, očito im odgovara tlo pa se šire, bujaju i rastu. Samo u Softićevoj njivi je 28 hrastova i među njima kralj po visini, širini a i starosti.
On još daje rod, razbacuje žireve i oplemanjuje zemljište oko sebe.
I danas se povede žučna rasprava oko oduzimanja zemlje, pa su oni kojima je oduzeto ljuti na one čije njive su ostale u njihovom vlasništvu.
Softić je inače živa enciklopedija i svjedok burnih događaja iz ovoga kraja. On svjedoči da je u to vrijeme predsjednik opštine bio Radovan Čanak, a Jusuf Gazibegović je u dobroj mjeri uzrok što je ova zemlja ostala sklonjena od oduzimanja.
To je vrijeme u kojem je Halil Klempić bio strah i trepet, onaj koji islijeđuje i presuđuje… No to je neka druga priča koju svakako valja ispričati jer je ona uzrok svemu što kasnije slijedi, a vezano je za ovaj kraj…
Radovanje jednog hrasta
Dok se ljudi žale da im vrijeme brzo teče, dok jure za novcem i karijerom, dotle jedan hrast Lužnjak u podnožju Visa provodi vrijeme radujući se cvrkutu ptica i čistoj vodi koju zahvala svojim žilama i vuče do zadnjeg zelenog lista…
MEHMED Đedović
