Smrt osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića na površinu je izbacila ono što odavno svi znamo, ali što, čini se, u svojim glavama potiskujemo uz onu rečenicu: „Dobro je, samo da ne puca.“
E, pa nije dobro.
U gradovima u kojima je do 1992. godine živjelo većinski bošnjačko, odnosno tada muslimansko stanovništvo, danas se slavi i veliča čovjek koji je osuđen za najteže ratne zločine i genocid počinjen na prostoru Bosne i Hercegovine.
Uz obalu Drine prolamalo se ime Ratka Mladića, dok su transparente s njegovim likom nosili ljudi različitih generacija – od desetogodišnjaka do onih koji su već zakoračili u osmu deceniju života.
Upravo ta slika mora biti upozorenje. Jer problem nije samo u onima koji danas veličaju osuđenog ratnog zločinca. Problem je u tome što se takve ideje prenose na nove generacije i što se mržnja prema drugima i drugačijima i dalje predstavlja kao vrijednost.
Dok se to događa, oni koji se, kako sami kažu, predstavljaju kao politički zaštitnici Bošnjaka sjede u Sarajevu, u institucijama u kojima su sjedili i tokom prvih sedmica aprila 1992. godine, dok su Arkanove jedinice krenule u krvavi pohod od Bijeljine prema Zvorniku.
Od Dejtona do danas slušamo poruke da na ovim prostorima rata više neće biti. Govori nam se da naš mir garantuju Evropa i Amerika.
Ali rijetko ko postavlja pitanje: jesu li nam ta ista Evropa i Amerika garantovale sigurnost i u Srebrenici?
Jesu li je garantovale 1995. godine?
Znamo kako je završilo.
Zato nije dovoljno ponavljati da rata neće biti. Mir se ne čuva zatvaranjem očiju pred mržnjom, veličanjem ratnih zločinaca i političkim porukama koje podsjećaju na ideologije iz kojih su devedesetih godina proizašli najstrašniji zločini.
Ratko Mladić je umro. Ali ideje zbog kojih je postao simbol zločina nisu nestale njegovom smrću.
One i dalje žive – kroz parole, transparente, političku retoriku i veličanje onih koji su osuđeni za zločine počinjene nad civilima i čitavim narodima.
Zato je opasno govoriti: „Dobro je, samo da ne puca.“
Jer kada se mržnja godinama njeguje, kada se zločinci pretvaraju u heroje, a djeca odrastaju uz njihove slike i parole, pitanje više nije samo hoće li ponovo zapucati.
R.Abidović
