U danima kada se širom Bosne i Hercegovine, u atmosferi Mundijala u Americi, Meksiku i Kanadi, gradovi kite zastavama, ni Tuzla nije izuzetak. Međutim, među državnim obilježjima Bosne i Hercegovine, sportskim simbolima i zastavama različitih reprezentacija, na pojedinim mjestima pojavila se i zastava bivše SFRJ sa petokrakom.
Za mnoge je to simbol mladosti, sigurnosti i jednog prošlog vremena. I sam pripadam generaciji koja je pod tom zastavom položila pionirsku zakletvu. Generaciji koja je odrasla vjerujući u ideju bratstva i jedinstva, u zajedničku državu i zajedničku budućnost južnoslavenskih naroda. Nostalgija prema tom vremenu nije ni zabranjena ni neprirodna. Naprotiv, ona je često ljudski pokušaj da se iz traumatične sadašnjosti pobjegne u idealiziranu prošlost.
Ali problem nastaje onda kada nostalgija pokušava poništiti historijske činjenice.
Jer zastava SFRJ za mnoge građane Bosne i Hercegovine prestala je biti simbol zajedništva 1. aprila 1992. godine. Tog dana, pod tom istom petokrakom, pripadnici tadašnje Jugoslovenska narodna armija zajedno sa Arkanovim paravojnim formacijama okupirali su Bijeljina. Nakon Bijeljine uslijedili su Zvornik, Bratunac, Vlasenica i brojni drugi gradovi istočne Bosne.
Zato danas nije moguće govoriti o toj zastavi isključivo kroz sentimentalnu prizmu djetinjstva, radnih akcija i olimpijada. Historija je, nažalost, njenom značenju dodala i krvavu dimenziju.
Posebno u Tuzli.
Ne treba zaboraviti da su upravo vojnici pod zastavom Jugoslavije i sa simbolima petokrake 1991. godine pucali na Jalsku džamiju. Bio je to prvi oružani napad na islamski vjerski objekat u Bosni i Hercegovini. Ono što je tada izgledalo kao izolovani incident, ubrzo je postalo sistematska praksa. Do 1993. godine gotovo svi džamijski, mektebski i tekijski objekti na područjima pod kontrolom snaga koje su djelovale pod petokrakom ili kokardom bili su sravnjeni sa zemljom.
I upravo zbog činjenica pitanje zastave bivše Jugoslavije u Tuzli nije pitanje ideološke netrpeljivosti, niti mržnje prema prošlosti, a najmanje prema Josipu Brozu Titu. To je pitanje historijske odgovornosti i kolektivnog pamćenja.
Jer simboli nikada nisu neutralni.
Njihovo značenje određuju događaji koji su pod njima počinjeni.
A za Tuzlu postoji još jedna rana koja petokraku trajno odvaja od bezazlene nostalgije. Granata ispaljena sa Ozren koja je 25. maja 1995. godine, na Dan mladosti, ubila tuzlansku mladost na Kapiji, nosila je oznake JNA i petokrake. Taj datum predstavlja jednu od najdubljih trauma modernog identiteta Tuzle.
Zato se mora praviti jasna razlika između privatnog sjećanja i javnog prostora.
Svako ima pravo da čuva uspomene na vlastitu mladost, da sluša muziku nekadašnje države, da pamti prijateljstva i vrijeme koje smatra boljim od današnjeg. Ali javno isticanje zastave pod kojom je izvršena agresija na Bosnu i Hercegovinu, pod kojom su razarani gradovi i ubijani civili, nužno otvara pitanje mjere i osjećaja prema žrtvama.
Tuzla je grad antifašizma, otvorenosti i multietničnosti. Upravo zato ona nema potrebu da rehabilitira mrtve političke projekte kako bi dokazivala vlastitu širinu. Ideja SFRJ odavno je historijski završena. Nestala je zajedno sa sistemom koji ju je održavao, ali i pod teretom vlastitih kontradikcija i nasilja koje je proizvela u svom raspadu.
Danas imamo zastavu Bosnia and Herzegovina. Imamo obavezu da poštujemo i zastave susjednih država, naroda i zajednica sa kojima živimo. Ali jednako tako imamo obavezu da ne zaboravimo šta su određeni simboli značili onima koji su pod njima izgubili domove, porodice i živote.
Jer društvo koje relativizira simbole vlastite tragedije vrlo brzo počinje relativizirati i samu tragediju.
E. Skokić BHTELEGRAF.BA
