Javni servis bi trebao biti čuvar kulturne baštine, financijer žive kulture i posljednji bastion memorije jednog društva. Odatle su dokumentarni, obrazovni, kulturni i filmski program u čitavoj priči najbitniji
Da se odmah razumijemo, svakoj zemlji treba javni, a ne državni servis i to bi svaki građanin trebao imati na umu i bezuvjetno podržati radnike s BHRT-a koji očajnički pokušavaju spasiti ne samo vlastita radna mjesta nego i jednu od najvećih vrijednosti Bosne i Hercegovine. I to u 80. godišnjici njegovog postojanja.
A nakon što se za stabilno financiranje i neupitni opstanak BHRT-a izborimo, tek onda je nužno sjesti i otvoriti ozbiljan razgovor o budućnosti te kuće. No, dok je prva opcija, ipak se nadam, vrlo izgledna, po svemu sudeći, o drugoj nitko od onih koji imaju moć političkog odlučivanja uopće ne razmišlja.
Jer nije poanta, iako je i to bolje od bilo kakve ideje o gašenju, da BHRT preživi i onda bude državna televizija pod dominantnim utjecajem politike, a ne javna u punom smislu riječi.
Razlika pak između državne i javne radio-televizije je ogromna. U prvom slučaju, kakav upravo možemo drastičnije vidjeti u Srbiji s RTS-om i nešto pristojnije, ali suštinski jednako u Hrvatskoj s HRT-om, imamo vladajuću politiku koja postavlja upravne i nadzorne odbore i direktore, samim tim nemamo javnu radio-televiziju, nego program kojeg, zapravo, vladajuća politika proizvodi. Primarno u informativnom programu, ali umnogome i u dokumentarnom, kulturnom i obrazovnom. To podrazumijeva dnevnike i vijesti koji izgledaju kao bilten vladajuće partije i crkvenih događanja, ali i crnu listu gostiju i autora kojima je de facto zabranjen pristup u programe i na natječaje.
S hrvatskim slučajem je tragedija tim veća jer je nakon 2000. ta televizija doista napravila bitan korak prema tome da bude javna i njeno vodstvo i uprava su se birali od aktera civilnog društva, da bi onda sljedeća SDP-ova, Milanovićeva Vlada, tu zakonsku konstelaciju poništila i trajno vratila HRT u krilo vladajuće politike. S RTS-om koji uopće ne izvještava da su mu pred zgradom desetine hiljada prosvjednika i čiji zaposlenici ulaze kroz prepiljene prozore na posao i prave se da je sve normalno se pak ništa ne može uspoređivati.
BHRT je suštinski načet politički štetnom odlukom da se uz njega naprave dva entitetska javna servisa, da bi onda bio doveden u ovakvo stanje zato što jedan entitet ne želi apsolutno ništa zajedničko, a suštinski ne želi to ni hrvatska politika, pa i da sto puta uđe u upravu BHRT-a ili Federalne TV. Što se vidjelo po raznim pozivima za neplaćanjem pretplate i po formiranju Radio-televizije Herceg-Bosne u drugom slučaju, jednako kao što se vidi u potpunom ignoriranju ispunjavanja financijskih obaveza RTRS-a prema BHRT-u. Da stvar bude gora, bez obzira na to što te politike svjesno opstruiraju rad i opstanak javnih servisa, uopće im nije mrsko da na njima politički kadroviraju. O sumanutoj praksi po kojoj novac od pretplata skupljaju entitetski servisi koji bi onda dio koji spada BHRT-u trebali uplaćivati državnom servisu, umjesto da bude obratno, suvišno je i govoriti. Sve i kad s tim uplatama ne bi bilo problema, očito je kako je kompletan sistem osmišljen naopako i s ciljem opstrukcije ideje zajedničke i jedne radio-televizije.
No, sad smo tu gdje jesmo i problem se neće riješiti ako pritisak javnosti na političku volju ne bude dovoljno jak. Drugim riječima, problem se neće riješiti bez političke volje. Ali bi onda, nakon što se egzistencija riješi političkom odlukom, sljedeća nužna odluka bila izvlačenje i BHRT-a i oba entitetska javna servisa iz ruku političkog odlučivanja. Uostalom, ako nešto snažno postoji u Bosni i Hercegovini i čak međuentitetski prilično uspješno surađuje, to je civilni sektor. Samim tim, on ima i kapaciteta i zaslužuje upravljati javnim servisom, zajedno s profesionalnim udruženjima novinara.
I bez obzira na to što su svakoj, pa i bosanskohercegovačkoj javnosti, od presudne važnosti, posebno u današnje vrijeme krize velikih medija i poplave ekstremističkih balona na društvenim mrežama, pouzdane vijesti i ozbiljan i nepristran informativni program, ključni razlog zbog kojeg javne radio-televizije trebaju postojati i zbog im se mora i treba plaćati pretplata jeste u njihovoj obrazovnoj, baštinskoj i kulturnoj ulozi. One se niti mogu, niti trebaju natjecati s komercijalnim medijima, koji su opet po prirodi stvari zainteresirani za proizvodnju profita. Javni servis bi trebao biti čuvar kulturne baštine, financijer žive kulture i posljednji bastion memorije jednog društva. Odatle su dokumentarni, obrazovni, kulturni i filmski program u čitavoj priči najbitniji. Ako to nije jasno onima koji odlučuju, to i nije najveća tragedija. Veća je ako to nije jasno nama koji, zapravo, činimo društvo.
Oslobođenje/Dragan Markovina
