Kada kažemo Srebrenik ne mislimo samo na vrhunske pjevače koji su poznati iz ovog malog grada. Iz Srebrenika dolazi i mladi sportista koji se bavi Kung fuom. Halid Mehmedović je rođen 13.9.1995 godine u Tuzli. Svoje djetinjstvo proveo je u Srebreniku gdje je i dan danas nastanjen.
Šta Vas je potaklo da se opredijelite baš za Kung fu?
-Kažu da je najveća ljubav ona koja počne slučajno. Baš tako je i počela moja ljubav prema ovom sportu, kada sam te 2014. godine ugledao plakat o upisu novih članova. Kao srednjoškolac ostao sam fasciniran te odmah pozvao trenera i dogovorio odlazak na prvi trening. Intenzitet ljubavi je vremenom samo jačao. Nakon što me popusti euforija poslije takmičenja tek tada budem svjestan svog uspjeha koji sam ostvario za relativno kratak period, što ne bih uspio, svakako, bez pomoći i najveće podrške glavnih trenera Mirsada Siočića i Jasmina Buljubašića.
Kako se pripremate za borbu, da li imate posebne treninge?
-Priprema za borbe je izuzetno naporna, sastav treninga je teži nego inače. Također, pored treninga u klubu, za borbu se pripremam i samostalno.
Kako usklađujete treninge i druženje sa prijateljima?
-Izuzetno je teško uskladiti treninge, posao i druženja, ali za osobe koje zaslužuju moje poštovanje uvijek nađem vremena.
Da li se sjećate svoje prve borbe i gdje se ona dogodila?
-Prva borba se održala u SKPC Mejdan u Tuzli. Naravno prva borba se nikad ne zaboravlja, ta je najposebnija, tad sam bio na početku, tek sam se upoznavao s borbama, te nisam znao šta me čeka. Ali strah je odagnala nesebična podrška ljudi koji me vole i koji su pratili moje borbe.
Kome ste posvetili svoju prvu borbu?
-Da, moja prva borba ima posvetu. Posvetio sam je svim mladim ljudima koji bi voljeli da treniraju, u nadi da će što više mladih osoba svoje vrijeme trošiti korisno, a ne u kafićima.
Pošto znamo da ste ovojili mnogo nagrada, možete li nam izdvojiti neku koja Vam je posebno draga?
-Najdraža mi je nagrada koju sam osvojio kao sportista godine svoga grada. Na nju sam najviše ponosan, jer mi se ispunio cilj, da doprinesem svome gradu, te da sam ja jedna od osoba koja pomaže u njegovom napredovanju.
Koliko Vam je bitna podrška porodice?
-Podrška porodice mi je izuzetno važna kao i podrška trenera jer me oni motivišu kada mi je najteže.
Vaš životni moto je…?
-Životni moto mi je citat Paula Koelja „Ako već trebam pasti, neka to bude sa što veće visine“.
Da imate moć da promijenite nešto, šta bi to bilo?
-Ne bih nikada u životu mijenjao ništa. Sve moje greške su moje lekcije, a moji uspjesi su moj ponos.
Intervju radila studentica Žurnalistike Emina Karahasanović
